Kada su prije tridesetak godina, kolege s posla i znanci Božice Ras, rodom iz Velikog Svinjičkog kraj Siska, čuli da je Božica zavoljela Srbina s Banije, svojski su se trudili da je odvrate od ove veze.
Neke moje bivše kolegice i dan-danas ne razgovaraju sa mnom zato što sam pošla za čovjeka srpske nacionalnosti. Samo mogu da ih žalim, ništa više i ništa manje, kaže Božica Ras koja više od četvrt stoljeća živi sa Stevanom Martinovićem u Bijelim Vodama na Baniji.
Objašnjavali su joj da takav odnos “ne bi bio normalan” i da nitko ne zna kakve je sve neprilike čekaju ako se odluči na život sa svojim izabranikom u “srpskom” selu. Sve je to Božica mjesecima slušala. No njihove sugestije na jedno uho su ulazile, a na drugo izlazile. Njeni osjećaji i ljubav prema Stevanu Martinoviću bili su mnogo jači od predrasuda, pogotovo onih zlobnih i nedobronamjernih te još snažniji od bilo kakvih nacionalnih pripadnosti, a nadasve iznad netrpeljivosti ili mržnje. Izabrala je srcem i razumom pa eno je danas u Bijelim Vodama usred Banije, sa svojim Stevanom.
Stevan je prihvatio mog sina iz prvog braka kao svoga. E, to je dobrota koja se ne može platiti, vratiti, a niti nikada zaboraviti. Zato ga pazim k’o malo vode na dlanu
Zajednički život Stevan i ja započeli smo usred ratne 1993. godine, kada smo živjeli u samačkom hotelu Željezare Sisak. Ranije sam bila udana i iz tog braka imam sina Dubravka. Veza s bivšim suprugom je jednostavno pukla nakon brojnih problema i nerazumijevanja. Više nisam mogla izdržati nedaće koje su taj brak pratile i razišli smo se. Stevana poznajem još od osamdesetih godina jer sam radila i živjela u Petrinji. Naime, i on je živio u Petrinji jer je radio u Željezari pa bi odande svaki dan putovao na posao. To mu je bilo lakše nego da putuje iz rodnih Bijelih Voda. Tada još nisam ni slutila da će on biti čovjek mog života. Nakon početka rata smo oboje otišli živjeti zajedno u Sisak, a poslije Oluje otišli smo na Stevanovu djedovinu u Bijele Vode. Svi oni dušebrižnici koji su me odgovarali od veze sa Stevanom nisu bili u pravu. Neke moje bivše kolegice i dan-danas ne razgovaraju sa mnom zato što sam pošla za čovjeka srpske nacionalnosti. Samo mogu da ih žalim, ništa više i ništa manje – objašnjava nam Božica.
Nije Stevan Martinović zavolio samo Božicu. Prihvatio je i njenog sina Dubravka pa mu u svakom pogledu zamijenio oca. Pomagao mu je na sve moguće načine, materijalno i moralno; savjetima i razumijevanjem gradeći povjerenje koje se održalo i obostrano sačuvalo sve do danas.
Kažu neki da se od ljubavi ne živi, ali Božica i Stevan već 30 godina potvrđuju: ako postoje ljubav i razumijevanje, nema toga što može zapeti ma koliko nedaće i nevolje bile teške. A da ih ima – ima. Već punih devet godina Stevan je uglavnom prikovan za krevet od posljedica moždanog udara. Lijeva strana tijela mu je oduzeta pa jedva dolazi do stola ili toaleta. Teško govori i svaki pokret mu predstavlja veliki napor.