Istraživanje navodi da su naši vrlo drevni preci u liniji euteranskih sisavaca izgubili određene enzime oko vremena dinosaura.
Novo istraživanje, objavljeno u radu britanskog mikrobiologa Joãoa Pedra de Magalhãesa s Sveučilišta u Birminghamu, sugerira značajnu razliku u brzini starenja između sisavaca, uključujući ljude, i mnogih vrsta reptila i vodozemaca. Magalhães predstavlja svoju hipotezu “boca vijeka dugovječnosti”.
Prema ovoj teoriji, dok su dinosauri vladali Zemljom, manjim sisavcima bilo je nužno brzo se razmnožavati kako bi preživjeli. To znači da su geni odgovorni za dug životni vijek možda odbačeni tijekom evolucije.
Neki od najranijih sisavaca prisiljeni su živjeti prema dnu prehrambenog lanca i vjerojatno su proveli 100 milijuna godina tijekom doba dinosaurusa razvijajući se kako bi preživjeli brzom reprodukcijom”, kaže de Magalhães, čije riječi prenosi Science Alert.. “Taj dugi period evolucijskog pritiska ima, prema mojem prijedlogu, utjecaj na način na koji ljudi stare.”
Detalji istraživanja
Istraživanje navodi da su naši vrlo drevni preci u liniji euteranskih sisavaca izgubili određene enzime oko vremena dinosaura, enzime koji popravljaju oštećenja uzrokovana ultraljubičastim svjetlom. Zanimljivo je da čak i torbari i kloakalni sisavci nemaju barem jedan od tri enzima za popravak UV svjetla poznatih kao fotolijaze. Teško je reći je li to povezano s njihovim relativno skraćenim životnim vijekom.
Jedna mogućnost je da je gubitak povezan s sisavcima koji postaju noćni kako bi ostali sigurniji, a milijunima godina kasnije mi to nadoknađujemo s kremama za sunčanje. To je primjer mehanizma popravka i obnove koji inače ne bismo imali.
Postoje i drugi znakovi. Uzmimo, primjerice, zube: određeni gmazovi, uključujući aligatore, mogu neprestano stvarati zube tijekom cijelog života. Ljudi, očito, ne mogu – opet, možda rezultat genetskog odabira koji datira stotinama tisuća godina unatrag.
Istraživanje bolesti
“Vidimo primjere u životinjskom svijetu zaista izvanrednih mehanizama popravka i regeneracije”, kaže de Magalhães. “Te genetske informacije bile bi nepotrebne za rane sisavce koji su imali sreće da ne završe kao hrana za T. rex.”
Iako mnogi sisavci proslavljaju stogodišnjice, uključujući kitove i nas ljude, pitanje je jesu li ograničeni utjecajima njihovih kraćeživućih predaka ili su se na neki način evoluirali da ne budu pogođeni njima, a to bi mogla biti meta budućih istraživanja.
Razumijevanje faktora starenja uvijek je korisno u borbi protiv bolesti povezanih sa starenjem, uključujući demenciju i moždani udar, a genetika iza “boce dugovječnosti” mogla bi nam više poučiti i ovdje. “Iako je trenutno samo hipoteza, postoje mnogi intrigantni kutovi za istraživanje, uključujući mogućnost da je rak češći kod sisavaca nego kod drugih vrsta zbog brzog procesa starenja”, kaže de Magalhães.