Što nam donose iduća dva desetljeća, čeka li nas još dublja kriza ili ipak ne trebamo biti pesimisti, predviđaju vodeći hrvatski stručnjaci na 15 područja
GEOPOLITIKA
(DAMIR GRUBIŠA politički analitičar i profesor na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu)
Borba za hranu i vodu
SVIJET 2032. bit će mnogo složeniji i nestabilniji nego današnji. Bit će nas previše na planetu, a izvori energije kakve danas poznajemo mogli bi biti pri kraju. Broj stanovnika bit će prevelik za postojeće resurse proizvodnje hrane, pa će se voditi borba za hranu i za vodu. Ako se nastavi ovakav trend urušavanja Sjeverne hemisfere – zemalja G8, SAD-a i Europske unije u kojima su moć osvojili financijski moćnici, dok se političari gube u jalovim svađama i ne uspijevaju pronaći zlatni ključić solidarnosti koji bi nas sve izvukao iz nedaća koje nam se primiču – budućnost će pripasti Istoku i velesilama u nastajanju: Kini, Rusiji, Turskoj, pa čak i Indiji na euroazijskom području, Brazilu u Latinskoj Americi, i možda Južnoj Africi u afričkoj regiji. Europa će ostarjeti i bit će preplavljena novim došljacima s Istoka. Amerika će ostati, najvjerojatnije, velesila broj jedan, ali će poziciju broj dva sigurno držati Kina. Rusija će opet uskrsnuti i njezin će uspon trajati, najvjerojatnije, koliko i njezine prirodne rezerve nafte i plina. Izvori potencijalnih sukoba bit će brojniji nego što to izgleda danas. Os zbivanja preselit će se u zemlje Drugog i Trećeg svijeta, naravno, ako Europska unija, SAD i zemlje G8 dotad ne uspiju pronaći koheziju koja im je potrebna da srede stvari u svojim dvorištima i da se građani i njihove vlade oslobode novih tirana, financijskih moćnika koji drmaju svijetom u svoju korist. Ako uspiju shvatiti što se događa u Drugom i Trećem svijetu, scenarij budućnosti možda i neće biti tako mračan. No ako se nastave ovakvi trendovi, a zapadne demokracije ne pronađu snagu da cijelom svijetu ponude zajedničko upravljanje svjetskim resursima, svjetskim krizama, učinkovite mjere za očuvanje mira, borbu protiv gladi i siromaštva i naposljetku solidarnost, svijet će postati kaos u kojem će se množiti žarišta nestabilnosti i ratova.
Ratovi za hranu i vodu neće se voditi kao u kameno doba radi hrane i vode, nego će biti zaodjenuti u ruho ideoloških, vjerskih i civilizacijskih sukoba, u kojima će doista prevladati Hobbesova formula “bellum omnium contra omnes” – rat svih protiv sviju. U takvoj situaciji Hrvatska će se naći suočena sa starijim stanovništvom nego danas, bez vlastite proizvodnje hrane i ostalih životnih potrepština, i s velikim pritiscima novih svjetskih seoba, migracija stanovništva u potrazi za vodom i hranom. Ono što nam danas izgleda kao prednost – ljepota krajolika, bogati izvori vode, sunčeva energija koja može nadomjestiti manjak klasičnih izvora energije – sve to može postati, u drukčijim uvjetima, i najveća slabost jer može biti atraktivno ne za turizam, kao danas, nego za stalne migracije stanovništva koje će pratiti ratovi. Takvom crnom scenariju mogao bi se suprotstaviti nešto ružičastiji: suočeni s porastom stanovništva, krizom klasične energije i vitalnih resursa, države i narodi svijeta mogli bi se ujediniti u potrazi za zajedničkim rješenjem svjetskih problema. Mogle bi ojačati regionalne integracije kao što su Europska unija, Afrička unija, Azijska unija, Latinskoamerička unija kroz koje se pokušavaju riješiti u prvom redu ekonomska, a potom i politička pitanja. A na svjetskoj razini mogla bi jačati uloga Ujedinjenih naroda i njihova sustava međunarodnih organizacija, koje na globalne izazove odgovaraju globalnim rješenjima. No to je samo optimistični scenarij koji je racionalno opravdan, ali stvari u svijetu gotovo nikad ne slijede tu racionalnu logiku. Naravno, 30-e godine XXI. stoljeća neće još biti tako apokaliptične kao one nakon njih – primjerice, 50-e, kad će prema nekim predviđanjima nestati klasični energenti kao što su to nafta i prirodni plin ili pak kraj stoljeća kad bi trebalo početi novo ledeno doba ako čovječanstvo ne prestane zagađivati okoliš i tako prouzroči nepovratnu klimatsku katastrofu. Ali će problemi već biti toliko brojni i početkom 30-ih da će se postaviti pitanje hoće li čovječanstvo nastaviti po staroj špranci i tako otplutati u propast, ili će se pak trgnuti i pronaći snagu da ljudske probleme riješi na ljudski način – solidarnošću, mirnim rješavanjem sukoba i zajedničkom brigom.
EKONOMIJA
(GUSTE SANTINI ekonomski analitičar)
Mjesec i Mars izvorišta sirovina
KRIZA EUROZONE determinira buduće odnose u Europskoj uniji. Neoliberalistički model potisnuo je rajnski model, temeljen na socijalnoj odgovornosti, do te mjere da se mijenja svijet u kojem živimo. Kina će biti vodeća zemlja svijeta. Indija će ju pratiti u stopu. SAD, danas jedina istinska imperijalna sila, okrenut će se sebi i svojim građanima. Otvoreno je pitanje hoće li taj znatno globaliziraniji svijet funkcionirati kao uspostavljen sustav na razini planeta Zemlje ili će mu osnova biti nacionalni/ regionalni sustavi koji će biti suprotstavljeni. Kao optimist vjerujem u prvu opciju. Ona će nastupiti kao posljedica nedovoljne brige za okoliš i rasipnog ponašanja prema prirodnim izvorima. Daljnja polarizacija na razvijene i nerazvijene zemlje/regije i dramatično raslojavanje unutar pojedinih zemalja/ regija na bogate i siromašne, odnosno na zaposlene i nezaposlene građane, mogući su izvor socijalnih nemira. Razuman izlazak iz tako strukturirane krize naći će se putem socijalno odgovorne globalne vlasti, nadajmo se pri UN-u, koja će svoje ovlasti temeljiti na globalnim problemima, a njih rješavati unutar globalnog pravnog okvira uz financiranje globalno uvedenim porezima. Valja očekivati da će tehnologija toliko uznapredovati da će Zemljin satelit Mjesec i susjedni planet Mars postati izvorište sirovina koje će se eksploatirati po ekonomskim cijenama. Kapital-odnos, kao temeljno izvorište postojećih problema, naći će put koegzistencije s visokoobrazovanim radom. Obrazovanje i znanost postat će svima dostupno javno dobro, što će dati smisao izrazu “jednakih šansi”. Demografska slika svijeta dramatično će se promjeniti. Vjerojatno će se smanjiti broj Kineza i Indijaca u matičnim zemljama, jer će se oni “razliti” diljem svijeta. Europa će apsolutno smanjiti broj stanovnika pa će Europljani biti protagnonisti jednakosti svih građana svijeta. Neusporedivo viši životni standard i napuštanje konzumerizma kao društvenog određenja smanjit će tenzije među ljudima. Na žalost, nisu male šanse ni zabarinjavajućeg scenarija. Protekcionizam, zaparavo intervencionizam, moguća je posljedica postojeće krize. Vodeće će se države suprostaviti na globalnoj razini. Kina kao vodeća zemlja svijeta “popunit će svojim građanima” već danas od kineskih investitora otkupljene zone, što će smanjiti demografski pritisak u Kini. U Indiji će se, s kašnjenjem, odvijati slični procesi. Pokretanje više stotina milijuna Kineza i nešto manje Indijaca prekrojit će demografsku sliku svijeta, posebno Europe, pa će vodeće zemlje Kina i Indija postati izvor novih sukoba oko primata na Zemlji. Agresija jednih rezultirat će povećanim otporom drugih zemalja koje će imati dovoljno brojno stanovništvo, kao što je Južna Amerika, a danas razvijene zemlje biti će “okupirane” brojnijim neeuropskim stanovništvom. Europa i Rusija, posebno, smanjit će broj ljudi, koji će u prosjeku biti još stariji nego što su danas, toliko da je upitna njihova opstojnost u obliku kakvu je danas poznajemo.
Hrvatska će se u sljedećih nekoliko godina nalaziti u ozbiljnim problemima. Ili će spoznati svoje grijehe i propuste te se okrenuti rješavanju društvenih i gospodarskih problema, ili će završiti među nerazvijenim zemljama koje potpuno ovise o svojim vjerovnicima. Za 20-ak godina Hrvatska bi mogla postati poželjna destinacija. Ali nastavimo li igre kojima smo bili skloni zadnjih 20-ak godina, postat ćemo kupljena zemlja u kojoj nećemo sami donositi odluke i bit ćemo prirepak u svakom pogledu.
ZNANSTVENOTEHNOLOŠKI RAZVOJ
Život u Matriksu
LIJEČNIK OPĆE prakse prepisat će kratak tečaj bolesniku s dijabetesom ili srčanom bolešću, a po dolasku kući bežični e-pmed (elektronička personalizirana medicinska naprava) alarmirat će bolesnike o krvnim nalazima, funkciji srca, vitalnim znakovima bolesti, kao i o svim drugim parametrima koji će se trajno slati u centralnu bazu podataka i jedinicu za procesiranje informacija. Ti će se podaci neprekidno pratiti, a bolesnika obavijestiti u slučaju sumnje na pogoršanje zdravlja. Isti će podaci poslužiti za individualno genetsko profiliranje radi personaliziranog uzimanja lijekova. Veliki bolnički sustavi tako će se s vremenom smanjivati, kao i liste čekanja. Sve što se danas radi u bolnicama postupno će se zbivati kod kuće. Razdoblje analize humanog genoma u odnosu na većinu poznatih bolesti je iza nas. Gotovo sve važne bolesti uzročno su u proteklih 20 godina povezane sa specifičnim mjestima na kromosomima čovjeka. Golem novac potrošen je na ta istraživanja i slijedi razdoblje dekodiranja nepoznate funkcije više od dvije trećine gena čovjeka i otkrivanje stvarnog uzroka bolesti i novih terapija. Za taj će pothvat trebati 20 i više godina. Proučavanjem genetskih programa matičnih stanica spoznat će se novi mehanizmi kojim matične stanice obnavljaju organe čovjeka. Naučit ćemo redoslijed aktivacije gena koji odraslu stanicu vraćaju u njeno embrionalno razdoblje i osposobljavaju je da obnovi organ u kojem se nalazi. Potom će farmaceutske kompanije pronaći nove kemijske spojeve – lijekove koji aktiviraju “regenerativne” gene – i razviti postupke koji uopće ne iziskuju uporabu matičnih stanica ili transplantaciju organa, kao ni doživotno imunosupresivno liječenje. Reprogramiranje genoma ili sveti gral “pomlađivanja” odraslih stanica čovjeka postat će i jedan od najvjerojatnijih načina produljenja života, nasuprot raznim lažnim terapijama koje se nude u ljekarnama i ustanovama za pomlađivanje infuzijama stanica ili koktela nepoznatog sadržaja. Reprogramiranjem stanica korijena dlake izliječit će se ćelavost kao i gubitak pigmenta melanina te pojava sijede kose.
Ljudi će izgledati mlađe i osjećati se zdravije. Određeni oblici sljepoće, kao i paraliza nakon traumatskih oštećenja kralježničke moždine bit će izlječivi. Prvih deset pacijenata s paralizom upravo je uključeno u klinička istraživanja upotrebe matičnih stanica embrija u kliničkim centrima u Americi. Dosad se vjerovalo da samo matične stanice embrija čuvaju svoj sveti gral kojim se mogu po potrebi pretvoriti u bilo koje tkivo čovjeka. Međutim, nove spoznaje molekularnih mehanizama izmjene programa genske aktivacije stanica odraslog čovjeka otvaraju novo poglavlje regenerativne medicine. Poremećaj prohodnosti krvnih žila najvažniji je uzrok smrti pa se u sljedećih 20 godina očekuju lijekovi za poticanje rasta novih krvnih žila, kao što su VEGF2 i slični faktori rasta, te postupci za prevenciju stvaranja nakupina masti, minerala i upale u stjenkama krvnih žila što uzrokuje aterosklerozu. Sve će se manje u borbi protiv raka koristiti agresivna kemoterapija, a sve više će se razvijati lijekovi i postupci u kojima će stanice raka postati osjetljive na antivirusne lijekove i antibiotike te pomoću posebno dizajniranih antitijela odstraniti stanice tumora iz tijela. Posebno mjesto će zauzeti razvoj cjepiva protiv pojedinih oblika raka, što se danas već testira u bolesnika s limfomom. Do 2030. godine potpuno će se iskorijeniti malarija i spriječiti širenje AIDS-a. A mentalno zdravlje liječit će se barem jednako kvalitetno kao i fizičko zdravlje. Slijedi uvođenje meditacije u škole i vježbe mozga za umirovljenike. Intenzivno će se istražiti materijalistička mogućnost downloada mozga čovjeka u kompjuter, čime bismo zauvijek ostali živjeti u Matriksu. Za zdravlje ljudi trošit će se sve više pa će tako, primjerice, Amerika od sadašnjih 17 posto za zdravstvo već 2025. izdvajati 25 posto od budžeta, a 2082. oko 49 posto. Iako zvuči nevjerojatno, te brojke ukazuju da medicina za razliku od društvenih znanosti, uključujući gospodarstvo, nije, niti će uskoro biti u krizi. Tko će plaćati daljnji doseg medicinskih postignuća, nije zasad poznato.
NEUROZNANOST
Umjetni ekstremiteti pod kontrolom mozga
ULTIMATIVNO DOSTIGNUĆE kognitivne neuroznanosti, ali i daleka budućnost, definitivno su roboti koji imaju ljudske osobine i koji mogu komunicirati jednako i s ljudima i s robotima. Međutim, sljedeći korak u multidisciplinarnom radu neuroznanstvenika i stručnjaka iz područja umjetne inteligencije bit će sinteza senzora za dodir na umjetnoj ruci, preusmjeravanje i prijenos signala unazad na alternativni neoštećeni živac, što će omogućiti pacijentima s paretičnim ili amputiranim ekstremitetom da imaju točan osjet opipa ili temperature. Motorizirani ekstremiteti i umjetni zglobovi su trenutačno dostupni, ali pokret je obično spor i nespretan. Znanstvenici odavno rade na stvaranju umjetnog ekstremiteta koji bi bio pod kontrolom mozga i dobro radio, a izgledao “gotovo normalno”. Teško je, međutim, pretpostaviti da će u sljedećih dvadeset godina znanost toliko napredovati da omogući paraliziranim osobama da kontroliraju i pokreću paralizirane ekstremitete vlastitim mislima. Nadalje, možda će računalni modeli dijelova mozga zaduženi za memoriju uspjeti simulirati ljudsko epizodno ili dugoročno sjećanje, ali složeni mehanizmi ljudskog pohranjivanja i ekstrakcije informacija još nisu ni jasno definirani. Prepostavlja se da će najnovija dostignuća u neuroznanosti imati najveći učinak upravo u području neurorehabilitacije. Donedavno je neurorehabilitacija u bolesnika s preboljelim moždanim udarom imala neznatno bolji učinak na funkcionalni oporavak u usporedbi sa spontanim biološkim oporavkom. Međutim, rezultati novijih istraživanja pokazuju da integralna neurorehabilitacija, koja se temelji na načelima neuroplastičnosti, te robotska neurorehabilitacija imaju znatno veći potencijal u motoričkoj neurorehabilitaciji bolesnika s paretičnim ekstremitetima ili u bolesnika kojima su ekstremiteti amputirani. Neuroplastičnost kompenzira moždana oštećenja i disfunkcije putem procesa rasta i reorganizacije mozga. Neurobiolozi su dokazali na eksperimentalnim animalnim modelima da se nove živčane stanice stvaraju u hipokampusu, moždanoj regiji odgovornoj za memoriju. Smatra se da je razvoj mozga fleksibilan proces, u stalnoj mijeni. Proces razvoja mozga može se olakšati putem vizualne, auditivne i taktilne stimulacije, što može biti od koristi u različitim oštećenjima mozga, npr. cerebralna paraliza, spastičnost, flakcidnost, distonija, autizam, hiperaktivnost, atetoza, mentalna retardacija. Danas se istražuje nekoliko desetaka novih lijekova, čija se učinkovitost ispituje u liječenju neurodegenerativnih bolesti.
ENERGETIKA
Renesansa bicikla i hodanja
U SVIJETU je sve jasnija spoznaja: dovoljno hrane i pitke vode, za čovječanstvo u rastu, znači prije svega osiguranje dovoljno energije. Gotovo četrdeset godina dijeli nas od prve svjetske energetske krize iz 1973., otkad je udio nafte u svjetskoj energetskoj opskrbi pao s gotovo pola na jednu trećinu. Udio ugljena tek se neznatno povećao, a udio prirodnog plina povećan je na jednu petinu s jedne šestine. No još uvijek 80 posto cjelokupne opskrbe svijeta ovisi o ta tri iscrpljiva i na spaljivanju ugljika zasnovana izvora energije. Udio najrazvijenijih zemalja svijeta u svjetskoj potrošnji pao je na manje od polovine, a na početku tog razdoblja bio je 61 posto. To jest povoljno kretanje s motrišta svjetske pravednosti, međutim to je razlog velikoj zabrinutosti prema budućim kretanjima. Razvijene zemlje će najvjerojatnije smoći toliko novca i umijeća da ostvare povoljan razvoj uz postupno sve veću energetsku učinkovitost i manju emisiju CO2. Zemlje u razvoju tek trebaju postići zadovoljavajuću razinu standarda, težit će što bržem kvantitativnom razvoju i, ujedno nemajući toliko sredstava za najkvalitetniji razvoj, sniženje utroška energije i emisije CO2 neće im biti primarni cilj. Danas se u Kini dobiva više od polovine svjetskoga ugljena, a u toj zemlji proizvodi se gotovo dvije trećine električne energije iz ugljena. U svijetu u cjelini još uvijek se 40 posto električne energije proizvodi od ugljena. Taj udio zadržao se još od početka 70-ih godina. Teško je reći, neće li se on zadržati ili čak povećati u sljedećih dvadesetak godina. Osim Kine, tu su Indija i Koreja, sa značajnim gospodarskim rastom, ali i značajnim udjelom korištenja ugljena. Ako dođe do značajnije supstitucije nafte električnom energijom kao pogonskog sredstva u kopnenom prometu, što predstavlja visoku emisiju CO2, to će stvarati dodatni zahtjev za povećanom proizvodnjom električne energije.
Ako nafta bude više supstituirana biogorivima, to može ugorziti proizvodnju hrane na svjetskoj razini, ali – s druge strane – vodi sigurnom dugoročnom zapošljavanju poljoprivrednog stranovništva. Toplinske potrebe čovječanstva, za zagrijavanje i tehnološke procese, iznose oko pola ukupno korištene energije. Njih je najučinkovitije namiriti primjenom prirodnog plina, a sve više će se namirivati izravnom primjenom Sunčeva zračenja, dizalica topline i spojenom proizvodnjom električne energije i topline. Nuklearna energija će, nakon Fukušime, doživjeti stanoviti zastoj u korištenju, ali nije vjerojatno njezina obustava. Prije će se dogoditi ubrzaniji razvoj još sigurnijih nuklearnih elektrana, koje će imati ugrađenu sigurnost, funkcionirajući neovisno o vanjskim zbivanjima. Obnovljivi izvori energije danas se koriste s udjelom od 13,3 posto. Međutim, tu je promatran svijet u cjelini – ima područja u svijetu gdje je korištenje drvom te životinjskim i biljnim otpadom jedino energetsko korištenje uopće te taj relativno visok svjetski postotak ne treba. Za Europsku uniju u cjelini udio je obnovljivih izvora u ukupnoj finalnoj potrošnji energije bio 11,7 posto u 2009. Za 2020. predviđeno je da taj udio bude 20 posto, uz daljnje povećanje u idućem razdoblju, tako da se 2050. predviđa udio od 50 posto. Kako ostvariti toliki udio obnovljivih izvora? Korištenjem vodnih snaga, vjetra, Sunčeva zračenja, geotermalne energije, topline tla, zraka i vode, biomase, bioplina i biogoriva te otpada – no teško da će se u sljedećih 20-ak godina taj skup bitno dopuniti. I dok je potrošnja ukupne energije u svijetu dvostruko porasla u četrdesetak posljednjih godina, potrošnja električnog oblika energije utrostručena je i nema nikakvih naznaka da se takav tijek ne nastavi i u idućih 20-ak godina. Stoga je najvažniji što veći prodor obnovljivih izvora energije u proizvodnji električne energije. Međutim, to jako puno košta. Istovremeno, Sunčevo zračenje i vjetar, kao izvori s najvećim izgledima, izvorno su neuskladištivi, a njihov je nastup slučajan. Stoga će biti nužno uz elektrane na obnovljive izvore energije, u elektroenergetskom sustavu imati i konvencionalne elektrane, na stalne izvore energije. Sukladno svemu tome, električna energija bit će sve skuplja. S jedne strane rast će cijena proizvodnje konvencionalnih elektrana, a s druge strane može se očekivati pad proizvodne cijene iz obnovljivih izvora. Neće doći do prisilnih mjera štednje, ali će visoke cijene energije prisiljavati kupce na razborito ponašanje. Teško nam je danas zamišljati život uz naglašenu štednju energije, ali to nas svakako čeka: napuštanje rastrošnog korištenja automobila, vožnja vlakom na veće udaljenosti, korištenje javnim gradskim prijevozom, toplinska izolacija zgrada u kojima živimo, kuhanje i zagrijavanje – što više prirodnim plinom, ali i ogrjevnim drvetom tamo gdje će plin ostati nedostupan, korištenje štedljivih žarulja i općenito štedljivih pomagala, renesansa bicikla i hodanja.
HRANA
Utjecaj politike i ekonomije na distribuciju hrane
EKONOMSKI GLEDANO, proizvodnja i potrošnja hrane veže najkonzervativnije gospodarske odnose i te temeljne značajke nisu se mijenjale stoljećima. Stoga ocjenu za idućih 20 godina možemo u potpunosti temeljiti i na sadašnjim odnosima, koji će biti malo ili tek nužno korigirani. Osnova za proizvodnju hrane temelji se na poljoprivrednoj proizvodnji, a ta proizvodnja utemeljena je na prirodnim potencijalima, znanstveno-tehnološkim dostignućima i njihovoj primjeni. Prvo bih želio razjasniti pitanje klimatskih promjena i plašenje ljudi načinom na koji će one utjecati na proizvodnju hrane u svijetu: još nije postignut dogovor slijedi li nam globalno zatopljenje ili zahlađenje, a ako do toga i dođe, to može biti dugoročan proces koji neće imati velikog utjecaja u idućih dvadesetak godina. Na primjer, u X. i XI. stoljeću zabilježeno je globalno zatopljenje te su u tom vremenu počeli uzgajati smokve i grožđe na engleskom otočju – dakle ako bi i bilo takvih promjena, poljoprivredna proizvodnja se tome može prilagoditi. Tako bi neka sada povoljna područja postala manje plodna, ali bi neka sada manje povoljna područja postala proizvodno izdašnija i potencijali bi ostali isti ili slični; malo bolji ili malo gori. Međutim, danas, za razliku od prije nekoliko stotina godina, promjene se mogu predviđati i negativan utjecaj tih promjena može se eliminirati korištenjem odgovarajućih vrsta tehnologije i primjene znanstvenih dostignuća u poljoprivredi. Prema tome, ni u kraćem, ni u dužem vremenu nije realno očekivati bitno lošiju situaciju u poljoprivredi, pa će time ostati isti ili slični proizvodni potencijali. A današnji proizvodni potencijali uz punu primjenu znanstvenih i tehnoloških dostignuća mogu osigurati poljoprivrednu proizvodnju koja će dati dovoljno hrane za nekoliko desetaka milijardi stanovnika i što se tiče toga nikakvog straha za budućnost ne bi trebalo biti. Danas, u razvijenim zemljama, primjenom suvremenih tehničkih sredstva jedan poljoprivrednik može proizvesti hrane za 150-200 stanovnika. Primjena suvremene tehnologije smanjuje broj angažiranih radnika i osigurava veće količine jeftinijih proizvoda. Takva proizvodnja potakla je razvoj prehrambene industrije, jer prije je 80-90 posto potrošene hrane dolazilo do potrošača neprerađeno, a danas u razvijenim zemljama gotovo 80 posto potrošene hrane dolazi do potrošača u nekom prerađenom obliku. Dok su se prije poljoprivredni proizvodi proizvodili direktno za potrošače, danas – a u budućnosti još više – poljoprivredni proizvodi će se proizvoditi za prehrambenu industriju.
Poljoprivreda će se dijeliti u dvije odvojene skupine: jednu koja će osiguravati masovnu proizvodnju sirovina za prehrambenu industriju i drugu znatno manju, u kojoj će se proizvoditi skupi proizvodi za direktnu potrošnju potrošača. Prema tome, nema nikakvog opravdanja bilo kakvoj zabrinutosti za prehranu stanovnika našega planeta, ako se broj stanovnika poveća prema sadašnjim predviđanjima.