Dijelovi Kineskog zida izgrađeni od nabijene zemlje (eng. rammed earth), tradicionalno smatrani slabom točkom, pokazali su se otpornima na propadanje zahvaljujući živom pokrovu (eng. biocrust).
Ekolog i suautor studije Matthew Bowker sa Sveučilišta Sjeverne Arizone (Flagstaff, SAD) otkriva da su površine zida prekrivene malim biljkama i mikroorganizmima koje pridonose stabilnosti zida.
Istraživanje je obuhvatilo uzorke iz osam dijelova zida, a rezultati su pokazali da su dijelovi prekriveni živim pokrovom triput jači od onih bez njega.
Ključ za zaštitu svjetske baštine
Proučavajući uzorke s više od 480 km zida, znanstvenici su otkrili da živi pokrov prekriva više od dvije trećine površine.
Živi pokrov, sastavljen od cijanobakterija, algi, mahovina, gljivica i lišajeva, djeluje poput “deke” koja štiti zid od atmosferskih utjecaja.
Istraživanje također potvrđuje da živi pokrov poboljšava stabilnost zida i otpornost na eroziju, suprotno prijašnjim zaključcima o njihovoj destruktivnosti.
Živi pokrov djeluje poput “ljepljive mreže” koja povećava stabilnost tla i štiti zid od korozivnih sila. Osim što smanjuje eroziju, pridonosi i povećanju čvrstoće tla te otpornosti na atmosferske utjecaje.
Unatoč zabrinutostima zbog klimatskih promjena i drugih prijetnji, živi pokrov ostaje važan za očuvanje zemljanih građevina poput Kineskog zida.
Istraživanje sugerira da bi inženjering živog pokrova mogao biti ključ za očuvanje svjetske baštine, otvarajući nova područja istraživanja za industriju građevnih materijala.
Iako postoje podijeljena mišljenja u građevinskoj industriji o potencijalu živog pokrova za konzervaciju, nova studija potvrđuje njegvu važnost za očuvanje kulturne baštine.
https://www.youtube.com/watch?v=quLhkqwtOg8
Golema građevina
Kineski zid (kin. Wànlĭ Chángchéng) obrambeni zid dug oko 6250 km (bez odvojaka), visok do 16 m, širok 4 do 8 m te ojačan s 25.000 kula, najveća je fortifikacijska građevina na svijetu.
Temelje mu je postavio Shi Huangdi, prvi car ujedinjene Kine (221. do 210. pr. Kr.). On je dao povezati u jedinstveni sustav već postojeće pojedinačne bedeme, podignute između 7. i 4. st. pr. Kr. Današnji oblik zid je dobio u 15. st., za dinastije Ming.
U zapadnim i južnim krajevima njegova je struktura kamena (vapnenac ili granit), ispunjena zemljom, dok je na sjeveru u cijelosti od kamena.
Kruništem zida prolazio je kolni put širok 5 m. Na određenim razmacima izgrađene su dvokatne kule s dobro utvrđenim vratima.
Na pojedinim mjestima sjeverno od Pekinga otvoren je za turistička razgledavanja. Od 1987. nalazi se na UNESCO-ovu popisu svjetske kulturne baštine.