Ne mogu svi da se pohvale prisnim porodičnim odnosima punim ljubavi i poštovanja, ali priča jedne bake iz Pirota koju je podijelila sa lokalnim medijima usjpela je mnoge da rasplače i podsjeti kako žive naši stari, uprkos tome što o njima još uvijek ima ko da brine.
Kad smo oženili sina, suprug i ja smo riješili da im ustupimo kuću a da za nas dozidamo dve sobe i kupatilo uz već postojeći objekat. Od prvog dana snaja nije imala nikakvu komunikaciju sa nama, razlog nismo nikada saznali, ali je problem što se i sin polako udaljavao. Kad je suprug preminuo, ostala sam sama sa malom penzijom. Sin i snaja su imali problema sa poslom, sa niskim primanjima a u isto vreme su školovali dvoje djece – priča starica svoju tužnu ispovest.
Sin i snaha su se zaduživali, računi za struju i komunalije su rasli.
– I ja sam se ponudila da podignem kredit da izmire dugovanja. U međuvremenu sam obolela pa sam sinu dala ovlašćenje da mi podiže penziju. Kako sam mu dala karticu više dinar nisam videla, a tome ima već desetak godina. Kao kučetu mi unesu hleb i nešto malo namirnica i ja se snalazim kako znam i umem – ispričala je baka koja je tražila anonimnost.
Ovo je samo jedna od tužnih priča zlostavljenih starih osoba od svojih najdražih, koju su na terenu zabilježile članice i aktivistkinje Udruženja žena “Lav” iz Pirota i ispričale je Jugmediji.
Udruženje žena iz Pirota je u poslednjih nekoliko godina realizovalo brojne projekte koji se bave problemima ranjivih kategorija stanovništva u koje svakako spadaju ostarjela lica. U okviru projekata “Otvorena vrata” i “Mjesto pod suncem”, članice i aktivistkinje udruženja su dijeleći flajere i promo materijal na terenu , razgovarale sa brojnim predstavnicima ove populacije i bilježile probleme kao i prijedloge rješenja njihovih problema.
Članica Udruženja Snežana Manić kaže da je starost sama po sebi teška, međutim, u situaciji kada su roditelji ostavljeni i zaboravljeni od djece i bližnjih onda ne postoje reči koje bi opisale tu patnju.
– Roditelji uglavnom imaju opravdanje za svoju decu ( besparica, nezaposlenost, školuju decu, grade kuću…) i nerado govore o bilo kojoj vrsti zanemarivanja i zlostavljanja. Ipak, poslije višemesečnog istraživanja iskristalisalo se nekoliko problema koji su zajednički za većinu starih: nepostojanje Doma za starije u Pirotu (veliki broj starih lica u gradu se izjasnilo da bi samoću rado zamijenili boravkom u domu), neadekvatna zdravstvena zaštita i zbrinjavanje prvenstveno dementnih lica kojih među starima ima mnogo, siromaštvo i besparica su prisutni u većoj meri medju starima koji žive u selima – kaže ona.
Prisutno je i nasilje nad starima
– U neformalnim razgovorima sa rođacima, prijateljima, komšijama ipak smo došli do saznanja da je nasilje nad starima prisutno , fizičko u manjoj mjeri dok je ekonomsko poprilično zastupljeno. Možda zvuči nelogično, znajući kolike su penzije i koji broj starih prima minimalni iznos, ali na žalost , sve više je penzionera koji izdržavaju decu i unučiće. Nekada to rade dobrovoljno ali se dešava i da im novac uzimaju prisilom – kaže ona.
Članice ovog udruženja zabeležile posebno apostofiraju priču s početka teksta, koja je upravo primer o zamemarivanju starijih osoba. Manićeva napominje da je ovakvih ili sličnih priča bilo na desetine.
– Na ovim prostorima je uvreženo mišljenje da je roditelj “dužan” da brine o deci dok je živ. Sa druge strane, deca roditeljima ništa ne duguju jer, i oni su već roditelji te moraju da brinu o svojoj deci. Nismo zabiležili ni jednu ličnu priču o fizičkom nasilju ali su sagovornici navodili primere gdje su unuci tukli dedu i babu da im daju pare za telefon, da je sin fizički maltretirao oca da mu prepiše imanje, da sin i snaja vezuju dementnu staricu i tuku je jer “ne sluša”… – rekla je Manićeva.
Za mnoge je nasilje “porodična tajna”.
– Starije osobe uglavnom osećaju stid i sramotu da priznaju da ih zlostavlja neko kome vjeruju. One se plaše osvete ili kazne, zabrinute su za svoju budućnost – ko će o njima brinuti ako prijave? Za njih je nasilje koje trpe “porodična tajna”. Najčešće starije osobe nisu svjesne toga koja su njihova prava po zakonu i koje su to institucije koje im mogu pomoći. Zbog toga je važno da starija osoba ima pristup informacijama na osnovu kojih može da donose odluke i da ima na umu raspoložive vrste pomoći u zajednici. Ovo može uključiti podršku i pomoć članova porodice ili prijatelja, zdravstvenih službi, socijalnih službi, policije, pravnika ili članova vjerskih zajednica. Međutim, svjedoci smo da sistem još uvijek ne funkcioniše na efikasan način i da je to razlog više što stara lica ne prijavljuju nasilje – objašnjava Snežana Manić.
Baka i deka brinu o tri unuka
– Imali smo dvije ćerke, jedna je nažalost preminula mlada. Ova druga, više puta se udavala, izrodila troje dece i kako koje je rađala ostavljala ga je kod nas i odlazila dalje. Za očeve dječaka ne znamo gdje se nalaze a i majka se retko javlja a još rjeđe dolazi. Prođe neki duži period, ona se pojavi, kobajagi će da preuzme brigu o deci a onda se posvađa sa nama, pretuče me i ode – priča baka i dodaje da joj nije dobrih ljudi i lokalne samouprave ne zna kako bi živjeli jer je, i uz svu pomoć koju dobijaju, mnogo teško, prepričava Manićeva susret sa još jednom zlostavljanom bakom tokom istraživanja članica Udruženja “Lav” iz Pirota.