“Čitao sam nordijsku mitologiju i primijetio ovo stvorenje”…
Morsko stvorenje koje se spominje u staronordijskim rukopisima iz 13. stoljeća, a za koje su povjesničari mislili da je mitološko čudovište nalik krakenu, zapravo je kit koji koristi strategiju lova na zamku, otkriva nova studija. Znanstvenici su ovo ponašanje prilikom hranjenja opisali tek prije desetak godina, nakon što su uočili grbave kitove i Brydeove kitove kako čekaju širom otvorenih usta u nepomičnom, uspravnom položaju na površini vode. Jata riba koja ništa ne sumnjaju vide razjapljene čeljusti kao sklonište i otplivaju ravno u smrtonosnu zamku. Snimka Brydeovog kita koji izvodi ovu taktiku postala je viralna na Instagramu nakon što se pojavila u dokumentarnoj seriji BBC-ja 2021. godine.
“Čitao sam nordijsku mitologiju i primijetio ovo stvorenje, koje je nalikovalo ponašanju kitova koji love na zamku”, rekao je za John McCarthy pomorski arheolog na Fakultetu humanističkih, umjetničkih i društvenih znanosti Sveučilišta Flinders u Australiji, za Live Science. “Kad smo krenuli malo dalje istraživati, primijetili smo da je paralela zaista nevjerojatna.” Morski biolozi, arheolozi i stručnjaci za srednjovjekovnu književnost i jezik udružili su se kako bi istražili sličnosti između ponašanja srednjovjekovnog čudovišta, nazvanog “hafgufa” u staronordijskim rukopisima, i ove strategije hranjenja kitova. Studija je objavljena u utorak (28. veljače) u časopisu Marine Mammal Science.
Kako je nastala legenda?
Detaljan prikaz hafgufa, što u prijevodu znači “morska magla”, pojavljuje se u rukopisu iz 13. stoljeća pod nazivom “Konungs skuggsjá” (“Kraljevo ogledalo”) napisanom za norveškog kralja Hákona Hákonarsona, koji je vladao od 1217. do 1263. Ali istraživači su pronašli reference na hafgufu do aleksandrijskog teksta iz drugog stoljeća nove ere pod nazivom “Physiologus”, koji sadrži crteže stvorenja nalik kitu, koje se naziva “aspidochelone”, s ribom koja mu skače u usta. Prema istraživačima, srednjovjekovni pomorci su vjerojatno znali da je hafgufa vrsta kita, a ne fantastična morska neman. “Nordijci su bili veliki moreplovci. Većina putovanja na koja su ljudi išli u srednjem vijeku u Skandinaviji bila su ribolovna putovanja, tako da su imali vrlo visoku razinu znanja o plimi i oseci, strujama, obrascima valova, kao i ribama”, rekla je Lauren Poyer, docentica na Odsjeku za skandinavske studije na Sveučilištu Washington, za Live Science.
Ipak, neki srednjovjekovni izvještaji upućuju na to da su pomorci vezali svoje brodove i palili vatre na stražnjoj strani hafgufe, koja je nalikovala otoku. Međutim, tek u 18. stoljeću pisci su to stvorenje izjednačili s levijatanom, krakenom ili čak sirenom. “Nazvao bih to zlouporabom srednjovjekovnih izvora”, rekao je Poyer. “Tendencija je odbaciti srednjovjekovne izvještaje o prirodnom svijetu kao dezinformirane i netočne”, rekao je McCarthy. “Zapravo, iako je njihov okvir znanja bio sasvim drugačiji, oni su u 13. stoljeću uspjeli dati precizan opis ove vrste kitova.
Tek kasnije, u nedostatku svijesti o ovom fenomenu hranjenja, u 18. stoljeću pisci su izmislili ovo morsko stvorenje i napravili ove pogreške.” U staronordijskim rukopisima, hafgufa ispušta miris koji privlači ribu u njezina usta. Prema novoj studiji, ovaj poseban miris mogao bi se odnositi na miris “pokvarenog kupusa” povezan s hranjenjem kitova. Grbavi i Brydeov kit također proizvode poseban miris kada povrate hranu kako bi namamili više plijena u svoje nepomične čeljusti. Pa zašto su moderni znanstvenici tek nedavno saznali za to? Jedno objašnjenje je da nam tehnologija poput dronova omogućuje da promatramo populacije kitova lakše nego prije, rekao je McCarthy. Drugo objašnjenje je da se “populacija kitova tek počinje oporavljati prema svom prirodnom broju prije kitolova i njihovo se ponašanje mijenja kako njihov broj raste.”