Tsunami na Grand Banksu 1929. godine koji je stvorio valove visoke 13 metara i usmrtio oko 28 ljudi uz obalu Kanade Newfoundlanda.
Klimatske promjene mogu izazvati ogromne tsunamije u Južnom oceanu aktivirajući podvodna klizišta na Antarktici, upozorava nova studija koju prenosi Live Science.
Bušeći sedimentne jezgre stotine metara ispod morskog dna u Antarktici, znanstvenici su otkrili da su se tijekom prethodnih perioda globalnog zagrijavanja – prije 3 milijuna i 15 milijuna godina – formirali i klizili labavi sedimentni slojevi te su ogromni tsunamiji jurnuli prema obalama Južne Amerike, Novog Zelanda i Jugoistočne Azije.
A kako klimatske promjene zagrijavaju oceane, istraživači smatraju da postoji mogućnost da se ti tsunamiji ponovno oslobode. Njihovi su rezultati objavljeni 18. svibnja u časopisu Nature Communications.
“Podvodna klizišta predstavljaju veliku geougrozu s potencijalom da izazovu tsunamije koji mogu prouzročiti velike gubitke ljudskih života”, rekla je Jenny Gales, predavačica hidrografije i istraživanja oceana na Sveučilištu Plymouth u Ujedinjenom Kraljevstvu. “Naša istraživanja ističu kako hitno moramo poboljšati razumijevanje utjecaja globalnih klimatskih promjena na stabilnost ovih područja i potencijal za buduće tsunamije.”
Kako su došli do zaključka?
Znanstvenici su prvi put pronašli dokaze o drevnim klizištima kod Antarktike 2017. u istočnom Rossovom moru. Zarobljeni ispod tih klizišta su slojevi slabog sedimenta koji su prepuni fosiliziranih morskih organizama poznatih kao fitoplankton.
Znanstvenici su se vratili u to područje 2018. i duboko su prodrli u morsko dno kako bi izvukli sedimentne jezgre – duguljaste cilindre Zemljine kore koji pokazuju, sloj po sloj, geološku povijest regije.
Analizom sedimentnih jezgri znanstvenici su saznali da su se slojevi slabog sedimenta formirali tijekom dva razdoblja, jednog prije otprilike 3 milijuna godina u srednjem pliocenskom toplinskom razdoblju te drugog prije otprilike 15 milijuna godina tijekom miocenskog klimatskog optimuma. Za vrijeme tih epoha vode oko Antarktike bile su 5,4 stupnja Fahrenheit (3 stupnja Celzijusa) toplije nego danas, što je rezultiralo eksplozijama algi koje su, nakon što su uginule, ispunile morsko dno bogatim i skliskim sedimentom – čineći regiju sklonoj klizištima.
“Tijekom kasnijih hladnih klima i ledenih doba ti skliski slojevi prekriveni su debelim slojevima krupnog šljunka koji su donijeli ledenjaci i ledenjaci na površini”, rekao je Robert McKay, direktor Centra za antarktička istraživanja na Sveučilištu Victoria iz Wellington za Live Science.
Kako nastaju tsunamiji
Točan okidač za prošla podvodna klizišta u regiji nije poznat, ali istraživači su pronašli najvjerojatnijeg krivca: topljenje glečera zbog zagrijavanja klime. Završetak periodičnih ledenih doba na Zemlji smanjio je i povukao ledenjake, smanjujući opterećenje tektonskih ploča Zemlje i potičući njihovo uzdizanje prema gore u procesu poznatom kao izostatski povratni udar.
Nakon što su se slojevi slabog sedimenta dovoljno nakupili, kontinentalno izdizanje Antarktike izazvalo je potrese koji su uzrokovali klizanje krupnog šljunka s vrha skliskih slojeva kontinentalne platforme – izazivajući klizišta koja su oslobodila tsunamije.
Točna veličina i razmjera drevnih morskih valova nije poznata, ali znanstvenici bilježe dva relativno nedavna podvodna klizišta koja su generirala ogromne tsunamije i uzrokovala značajan gubitak ljudskih života: Tsunami na Grand Banksu 1929. godine koji je stvorio valove visoke 13 metara i usmrtio oko 28 ljudi uz obalu Kanade Newfoundlanda; i tsunami na Papui Novoj Gvineji 1998. godine koji je oslobodio valove visoke 15 metara i odnio 2.200 života.
S mnogo slojeva sedimenta koji su zakopani ispod antarktičkog morskog dna i glečerima koji se polako tope na površini kopna, istraživači upozoravaju da bi se – ako je istina da su ih u prošlosti uzrokovala topljenja glečera – buduća klizišta i tsunamiji mogli ponovno dogoditi.
“Isti slojevi još uvijek se nalaze na vanjskoj kontinentalnoj polici – tako da je ‘pripremljeno’ za još ovakvih klizišta, ali veliko pitanje je je li okidač za te događaje još uvijek aktivan”, rekao je McKay. “Predložili smo izostatski povratni udar kao logični mogući okidač, ali moguće je i nasumično otkazivanje ili klimatski regulirani pomaci u oceanskim strujama koji djeluju na eroziju sedimenta na ključnim lokacijama na kontinentalnoj polici, a to možemo procijeniti pomoću računalnih modela u budućim studijama.”