Fantazija možda još nije postala stvarnost, ali svjesni smo da život, na kraju krajeva, uvijek nađe način
Pod naslovom se postavlja pitanje koje intrigira mnoge – da li je moguće klonirati dinosauruse ili postoji drugi način da ih vratimo iz prošlosti? Ova tema postaje još aktuelnija s obzirom na 30. godišnjicu Jurskog parka, filma koji je zauvijek promijenio naš pogled na ova drevna stvorenja.
U istraživanju o kloniranju životinja i pokušajima vraćanja izumrlih vrsta, govorili su dr. Susie Maidment iz londonskog Prirodnjačkog muzeja i Benom Lammom, osnivač kompanije Colossal Biosciences. Njihovi napori usmjereni su na oživljavanje izumrlih vrsta poput dodoa i vunastog mamuta. U razgovoru za IFLScience razmatrali su dosadašnji napredak u tehnologiji kloniranja, izazove koje postavlja logika Jurskog parka te potencijalne implikacije na stomatologiju dinosaurusa ako se odlučimo vratiti ova stvorenja.
ŠTA ZNAMO O MOGUĆNOSTI VRAĆANJA DINOSAURUSA DO SADA?
Dr. Susie Maidment pojašnjava: “Ideja da bismo mogli izvući DNK iz komarca iz Jurskog parka i klonirati dinosauruse još uvijek nije moguća jer nismo pronašli DNK dinosaurusa. Najstariji DNK u fosilnom zapisu datira se na oko milion godina, dok su dinosauri izumrli prije 66 miliona godina.”
Ipak, postoje alternative poput obrnutog inžinjeringa, gdje bismo koristili ptice, direktne potomke dinosaura, kako bismo stvorili nešto slično njima.
Pitanje o dragocjenom DNK-u dinosaura dobija novu dimenziju kada se razmatraju komarci u ćilibaru. Dr. Maidment objašnjava: “Komarci u ćilibaru obično sadrže samo vanjski dio insekta, ali nedavno otkriven primjerak komarca pružio je krvi staru 60 miliona godina. Međutim, to nije dovoljno blisko vremenu dinosaura, pa je jaz između sadašnjosti i potrebne prošlosti još uvijek ogroman.”
Ben Lamm iz Colossal Biosciences govori o radu na “istrebljenju” izumrlih vrsta, poput vunastog mamuta. On objašnjava: “Pokušavamo razumeti gene povezane s osnovnim fizičkim atributima koji su postojali u izumrlim životinjama. Ako možemo identifikovati te gene, možemo ih ubaciti u postojeće žive vrste, kao što je azijski slon, kako bismo stvorili novu verziju izumrlog stvorenja.”
Osim mamuta, Colossal radi i na drugim vrstama poput tasmanijskog tigra i dodua s Mauricijusa. Lamm naglašava važnost pronalaženja filogenetski srodnika i uzimanja uzoraka tkiva s drevnim DNK-om.
Razgovarajući o mogućnostima povratka dinosaurusa, Lamm izražava oprez: “Trenutno nije naučno moguće vratiti dinosauruse. Možda bismo u budućnosti mogli konstruirati vrste s osobinama dinosaura, ali to postavlja pitanje – zašto? Koja je svrha i kako to pomaže svetu?”
Dr. Maidment dodaje: “Vraćanje dinosaurusa može biti zanimljivo u filmskom svijetu, ali nije nužno korisno u naučnom smislu. Moramo biti veoma pažljivi s etičkim i ekološkim implikacijama takvih poduhvata.”
Na kraju, govorili su o ličnom značaju Jurskog parka. Dr. Maidment dijeli svoje sjećanje iz tinejdžerskih dana, ističući da je film učinio dinosauruse društveno prihvatljivijim i popularizovao paleontologiju. Ben Lamm, s druge strane, podseća nas da je Jurski park fantastičan film, ali da su stvarnost i naučna ograničenja važna razmatranja.
Na pitanje koje dinosauruse bismo voljeli vidjeti žive, Lamm odgovara s osmijehom: “Ako moram izabrati jednog, naginjao bih se T. rexu. Ali moramo se fokusirati na postojeće probleme prije nego uvodimo nove.”
Na kraju, razgovaramo o zanimljivoj činjenici da su ruke dinosaurusa koji jedu meso bile okrenute prema unutra, pa su se dlanovi spojili. Dr. Maidment se šali: “Sve što trebate da pobijedite Velociraptora je napraviti vrata – prvi ste to čuli ovdje, ljudi.”
Zaključujemo da, iako kloniranje dinosaurusa može ostati izazovno, nauka i istraživanje nastavljaju pronalaziti nove načine za očuvanje i razumevanje izumrlih vrsta. Fantazija možda još nije postala stvarnost, ali svjesni smo da život, na kraju krajeva, uvijek nađe način.