Prijelomne točke u globalnom klimatskom sustavu, kao što su urušavanje ledenih ploča, topljenje ledenjaka, odumiranje šuma, porast razine mora i pomicanje monsuna, posljednjih su godina dobile mnogo više pozornosti.
Krčenje šuma u Amazoniji približava se točki s koje nema povratka, a ako ovaj ekosustav padne, mogao bi se pretvoriti u slavinu koja šiklja ugljikom. Neki klimatolozi već sumnjaju da prašuma izbacuje više ugljika nego što ga apsorbira. Ako Amazona prijeđe kritični prag samootpornosti, nova studija sugerira da bi katastrofa mogla pokrenuti domino efekt, i narušiti sustave i drugdje u svijetu, naglo ubrzati ekološke krize i uzrokovati nepopravljivu štetu planetu.
Prijelomne točke u globalnom klimatskom sustavu, kao što su urušavanje ledenih ploča, topljenje ledenjaka, odumiranje šuma, porast razine mora i pomicanje monsuna, posljednjih su godina dobile mnogo više pozornosti. Svaki od ovih prekidača mogao bi ozbiljno povećati toplinu na našem planetu, stvarajući ‘zemlju u stakleniku’ s nepovratnim i katastrofalnim učincima. Sve ih povezuje globalni efekt staklenika, ali u klimatskoj krizi neizvjesno je kojim će redoslijedom na kraju pasti. Najnovija studija usredotočena je na prijelomnu točku amazonske prašume i neke njezine veze s drugim regionalnim klimatskim sustavima.
Prašuma je povezana s ostatkom svijeta
Koristeći povijesne podatke od 1979. do 2019. godine, međunarodni tim klimatskih istraživača povezao je gubitak drveća u Amazoni s višim temperaturama na Tibetu i ledenoj ploči zapadnog Antarktika. Uključivanje ovih podataka u model globalnog klimatskog sustava sugerira da je veza usko usklađena s modernim klimatskim promjenama. Razdoblja veće količine oborina u Amazoniji povezana su s manje oborina na Tibetu i Zapadnoj Antarktici. Od 2008. godine snježni pokrivač na Tibetanskoj visoravni topi se velikom brzinom slično kao na Arktiku. Plato je ponekad poznat i kao treći pol Zemlje i igra važnu ulogu u globalnom skladištenju vode i klimi. Ako je trenutna studija točna, gubitak snježnog pokrivača na Tibetu mogao bi biti djelomično uzrokovan krčenjem šuma pola svijeta dalje. Autori kažu da je regija sada blizu kritične točke koja se često zanemaruje, piše Science Alert.
Veza između Antarktike, Tibeta i Amazone proteže se gotovo 10.000 kilometara, a čini se da se temelji na jakim oceanskim strujama i zapadnim vjetrovima. U recenziji rada za Nature, klimatska znanstvenica Valerie Livina iz Nacionalnog fizikalnog laboratorija Ujedinjenog Kraljevstva slaže se da modeli pokazuju “snažne korelacije na velikim udaljenostima”. “Ovo je prvi put da je teorija složenih mreža primijenjena u kontekstu prijelomnih točaka, a sinergija dvaju istraživačkih područja daje važan uvid u globalnu klimatsku dinamiku”, piše Livina. “Ovaj rad otvara novo područje analize prijelomnih točaka na globalnoj razini.”
Unatoč tome, još uvijek postoji mnogo složenosti koje treba ugraditi u buduće modele. Krčenje šuma u Amazoniji ne utječe samo na Tibet i Antarktiku. Prethodne studije sugeriraju da klima Amazone, koja je usko usklađena njezinim drvećem, može utjecati na koraljne grebene na Karibima i smanjiti snježne padaline u Sierra Nevadi i Kaskadnim planinama Sjeverne Amerike, potencijalno izazivajući ekstremnu sušu na zapadnoj obali. Klimatski sustavi planeta blisko su povezani. Ipak je to mali svijet.